Budžet: 250kn + 23€ smještaj
Budi nas kiša, a mi se ne žalimo. Iskorištavamo loše vrijeme za izležavanje, znamo da od sutra više ne možemo tako. Dolaskom sunca izlazimo u grad. Za doručak kupujemo lokalno; voćke na jednom od stotine štandova i byrek (albanski burek) te tradicionalne slastice u pekari. Albanske slastice jako su slatke. Količinom šećera podsjećaju na baklavu što i nije neobično obzirom da se i baklava u Albaniji jede prilično često.
Na glavnom prostranom trgu nalazi se spomenik albanskom nacionalnom heroju - Skanderbergu. Spomenik zapravo strašno podsjeća na spomenik bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Odmah uz trg nalazi se i Edhem - Begova džamija koja datira još iz vremena Osmanlija. Većina Albanaca poistovjećuje se s vjerom Islam, tako da visoke džamije krase gotovo svako selo. Posjećujemo Edhem - Begovu džamiju i iznutra. Na ulazu se obavezno skida obuća, a djevojke koje nisu primjereno obućene dobivaju marame kako bi se pokrile. Cijela unutrašnjost pokrivena je tepihom, a ljudi koji mole kleče ili sjede. Upravo zbog toga atmosfera unutra je posebno smirujuća.
Albanskim javnim prijevozom (što je već samo po sebi avantura) dolazimo do Bunkart muzeja. Naime, za vrijeme vladavine Envera Hoxha sagrađeno je 170 000 bunkera (što je više od 5 bunkera na kvadratni kilometar). Razlog tome je što je Hoxha bio paranoičan, smatrao je da neprijatelji stalno vrebaju nad Albanijom. Nijedan od bunkera nije bio korišten za vrijeme njegove vladavine, a nekoliko njih je bilo korišteno kasnije. Također, Albanija je za vrijeme komunizma bila gotovo zatvorena za turiste zbog čega je često nazivaju Sjevernom Korejom Europe. Bunker koji smo mi posjetili (u kojem je Bunkart muzej) sastoji se od 5 katova i više od 100 soba. Koliko je samo novaca utrošeno na taj bunker, a kamoli i na ostale bunkere... Sigurni smo da su se tada novci za bunkere uložili u druge stvari, Albanija bi sada bila uređenija država.
Naporan dan sa previše prehodanih kilometara završavano u restoranu tradicionalne albanske kuhinje. Naručujemo albansko crno vino, patlidžane punjene povrćem i nešto za što i danas nismo sigurni što je. Oboje smo naručili glavno jelo sa pilećim, odnosno janjećim jetricama (što smo naravno saznali prekasno). Pošto nam jetrica nisu najdraža, nismo u potpunosti uživali u jelu što naravno ne znači da hrana nije bila ukusno pripremljena. Zato su tu desert i vino da poprave stvar.
Idemo naprijed!
Nina & Igor