Relacija: Alexandroupoli - Tekirdag, Tekirdag - Istanbul bus
Kilometraža: 155km + 100km bus
Ručak/večera: kofte/hambić, rižoto
Budžet: 120kn + 150kn bus
Umor (1-10): N - 8, I - 8
Motivacija (1-10): N - 10, I - 10
Strašno smo umorni, no pomisao da ćemo danas odbiciklirati finalnu dionicu diže nas na noge u sekundi. Kuhamo obilan doručak i pripremamo hranu za put tako da što manje stajemo i ne trošimo (preko potrebnu) energiju na kuhanje. Duga dionica od 155km uz umorne noge budi u nama mnoge sumnje. Međutim ta sumnja nas istovremeno održava budnima, to je ono što nas pokreće - izazov, adrenalin i neizvjesnost. Spremni smo dati posljednje atome snage.
Danas vozimo do grada Tekirdaga, a zatim planiramo uploviti u Istanbul trajektom. Napuštamo grad Alexandroupoli i jurimo prema granici s Turskom. Vrijeme je idealno, a na naše oduševljenje ukazuje nam se i vjetar u leđa! Nadamo se da tokom vožnje nećemo previše mijenjati smjer kretanja... Na granici stajemo u dugoj koloni kamiona i auta. Čekamo u redu nekih pola sata nakon čega nas policajci upute na prelazak preko reda. Eto još jednog razloga zašto odabrati bicikl kao prijevozno sredstvo! Granica je impresivna - prostrana i veličanstvena, baš kao da simbolizira vrata Azije.
Prelaskom granice, pruža se prostrana cesta s dvije brze trake i jednom zaustavnom trakom. Kod nas bi ovakva cesta nosila titulu autoceste. Iako smo po preporuci putnika biciklista odlučili uzeti ovu rutu, pitamo se jeli uopće dopušteno biciklistima voziti ovdje. Ubrzo shvaćamo da cestom voze traktori i ostala vozila sporija od nas pa ležerno nastavljamo dalje. Cesta je brza, ali i valovita tako da se današnja vožnja sastoji od beskonačno mnogo intervala uzbrdo i odmaranja nizbrdo. Na rijetkim relativno ravnim dijelovima Igor poprima svoju aero poziciju, a Nina prati ludi ritam...
I tako smo, prije nego što smo primjetili, prošli već polovicu današnje kilometraže. Stajemo u lokalčiću po putu na ručak. Kako se radi o manjem gradiću, osoblje nije naviklo raditi sa strancima. Konobarica i voditelj lokala izuzetno su se potrudili da nam pojasne jelovnik pisan na turskom jeziku iako nisu znali engleski. Pljeskavice od janjetine i najbolji burger koji smo ikad probali dobro najavljuju hranu koja nas čeka u narednih par dana. Ispijamo zadnji gutljaj turske kave i jurimo na bicikle prije nego nas uhvati umor.
Zadovoljni smo tokom današnje vožnje. Obzirom koliko smo se jučer mučili na skoro duplo kraćoj dionici, nismo očekivali da će danas biti toliko lakše. Dolazimo do zadnjeg uspona s kojeg se pruža pogled na Mramorno more i grad Tekirdag. Odjednom shvaćamo da se naše putovanje bliži kraju. Ovdje nas je istovremeno preplavilo mnogo emocija, na što su definitivno utjecali omamljenost od vožnje i umor (Nina inače ne pušta suze samo tako...). Neizmjerno smo sretni i ponosni što smo stigli do ovdje, ali ipak jednim velikim dijelom prevladavaju sjeta i tuga što je došao kraj. Iako nije uvijek bilo lako, voljeli bismo nastaviti dalje.
Puštamo dugoj nizbrdici da osuši lice od suza (Nina, Igor je pravi muškarac koji ne plače). Spuštamo se u grad i lagano razvrtavamo po rivi. Do trajekta imamo skoro 4 sata, a u Istanbul bi stigli tek drugi dan ujutro. Počinjemo razmatrati druge opcije, odlazimo na autobusni kolodvor i raspitujemo se o linijama za Istanbul. Saznajemo da sljedeći bus za Istanbul kreće za sat vremena, a navodno bus prima i bicikle. Jackpot! Danas smo u Istanbulu! Brzo kontaktiramo našeg hosta Umuta o promjeni plana i ukrcavamo se na bus.
U daljini razabiremo svjetla grada. Ne možemo vjerovati da smo ovdje...
Idemo naprijed!
Nina & Igor