Budžet: 650kn
Thessaloniki - drugi po redu najveći grad u Grčkoj nakon veličanstvene Atene. Po riječima naše domaćice Elefterie, nema se ovdje puno toga za vidjeti. Jednostavno treba osjetiti ritam grada. Šečući kilometrima dugom šetnicom uz festivalsku muziku u pozadini i s pogledom na zalazak sunca točno znamo na što misli. Najpoznatija znamenitost grada je Bijela kula. U prošlosti je Bijela kula korištena kao zatvor (pošto je kula prvi red do mora izgleda kao da zatvorenicima uopće nije bilo loše) dok je danas u njoj otvoren muzej. Najljepši dio kule za nas je definitivno pogled koji se pruža s njenog vrha - s jedne strane na prostranstvo Egejskog mora, a s druge strane na grad koji se diže sve više i nakraju nestaje u daljini. Negdje tamo daleko živi naša Elefteria.
Oduševljeni smo grčkom kuhinjom i poluslatkim crnim vinom. Kao prilično čvrsti pivoljupci, vino ne naručujemo često. Međutim, ovo vino je bilo toliko dobro da smo odlučili naručiti ga i svaki sljedeći puta. Iznova naručujemo i grillani halloumi - Ciparski sir namjenjen za prženje ili grillanje, u našem slučaju začinjen medom i timjanom. Spoj začina mediterana i bliskog Istoka savršeno se sjedinjuju na tanjuru, doma ćemo se vratiti s puno novih ideja. Za doručak ili kao desert često putem uzmemo bougatsa de krema - slatku pitu punjenu inačicom slastičarske kreme obavezno obilno posipanu cimetom i mljevenim šećerom.
No sva grčka hrana, vidici, šetnje uz more i ostale ljepote koje nam je ovaj grad omogućio nisu ni blizu onome što je naš posjet učinilo toliko posebnim. Naime, dva dana prije nego smo stigli u Thessaloniki Ninin tata najavio nam je da će se ovog vikenda ondje održati veteransko balkansko prvenstvo u atletici. Ni manje ni više, na prvenstvo su prijavljena dva člana našeg atletskog kluba Međimurje. Odmah smo se najavili našim prijateljima da ćemo u isto vrijeme biti tamo. Tako smo se našli već prve večeri našeg dolaska. Zvonko, Davorin i njihova navijačica Dunja s oduševljenjem su nas primili u svoj apartman. Osim što su nas nahranili, opili i pobrinuli se za nas kao da smo njihovi, zadnju noć nesebično su s nama podijelili i dnevnu sobu za spavanje. Nakon više od dva tjedna, istinski smo uživali u društvu naših veselih Međimuraca.
Osim što smo se lijepo proveli, dečki su osvojili i medalje (ipak su po to i došli) - Zvonko broncu na 3000 m sa zaprekama i srebro u štafeti 4*100 m, a Davorim broncu u troskoku. Navijanjem smo i mi dio ovog natjecanja. Ne navijamo samo za Davorina i Zvonka, navijamo za sve jer su to zaista svi natjecatelji zaslužili. Prava je inspiracija vidjeti ljude u godinama kako se bore istim žarom (možda i većim) kao i mladi. Naši dečki su još prilično mladi, međutim bilo je natjecatelja u 80-im godinama... Svaka im čast. I dok nazdravljamo po tko zna koji puta, shvaćamo da smo od sutra opet na cesti. Čeka nas produženi finiš od 500km do Istanbula - sada već jedva čekamo napasti cestu.
Idemo naprijed!
Nina & Igor