Kilometraža: 100km
Relacija: Ljubljana - Gorizia
Budžet: 1,30€
Ručak: Hrenovke, sonček s topljenom mozzarelom, štrudla sa sirom
Motiviranost (1-10): I-8, N-8
Umor (1-10): I-7.5, N-7
8:00 Priuštili smo si dulji san obzirom da je iza nas dva dana intenzivnog bicikliranja, a ispod nas udoban madrac. Nakon obilnog(!) doručka pokušavamo smjestiti u torbe ogromnu količinu hrane koju su nam pripremili naši dragi domaćini. Standardno pretrpani i par kila teži nastavljamo naše putovanje.
Ubrzo dolazimo do centra Ljubljane. Kratko razgledavamo obzirom da smo Ljubljanu već nekoliko puta posjetili.
Slovenci su uistinu biciklistički nastrojeni. Kroz cijelu državu glavne ceste prate biciklističke staze, a u gradovima nema ceste koja uz sebe nema stazu. Međutim, čak ni po manje prometnim cestama koje nemaju stazu nije bio problem voziti po cesti. Vozači su izrazito oprezni i susretljivi, često iskazujući znak potpore u obliku osmjeha ili navijanja. Ne samo da Slovenci toleriraju bicikliste već su i sami biciklisti. Bicikliste srećemo u gradskoj vožnji, na brzim cestama s cestovnim biciklima i putnike bicikliste s velikim torbama.
Put nas dalje vodi kroz Vrhniku nakon čega krećemo s prvim usponom do mjesta Logatec. Smoothie od špinata od tete Đurde omogućuje nam relativno lagan prolazak prvog dijela sljedećeg (i mnogo opasnijeg) uspona. Na drugom dijelu nismo sigurni jeli ponestalo motivacije, snage u nogama ili je uspon jednostavno postao strmiji, ali jedva smo se izborili do vrha (892 nadmorske visine). Kako to obično i biva nakon teškog napora dolazi nagrada, ovog puta u obliku dugog spusta od 15km. Tijekom cijelog spusta pogledi koji oduzimaju dah prštali su na sve strane. Ovakve planine, livade, šume i farme nije nešto što viđamo svaki dan.
30ak kilometara kasnije konačno dolazimo do Talijanske granice. Na granici nema graničnih policajaca pa prolazimo bez ikakvih zaustavljanja.
Vozimo prema Gorizi dok se zalazak sunca opasno približava, a mi još nismo našli mjesto za kampiranje. Nakon lutanja gradom, nailazimo na nasip koji vodi do obale rijeke Soče. Ubrzo pronalazimo naizgled idealno mjesto za šator. Nasred rijeke nalazi se šljunčani sprud do kojeg se dolazi prelaskom plitkog potoka. Nasred spruda posravimo kamp i okupamo se u bistoj vodi. Za otprilike sat vremena Soča nam kuca na vrata šatora. Naime razina vode toliko se podigla da je gotovo čitav sprud bio poplavljen, a plitki prijelaz kojim smo došli do spruda pretvorio se u nabujalu rijeku visine do koljena. Ubrzo shvaćamo da ako ostanemo ovdje postoji mogućnost da ćemo jutro dočekati pod vodom. Brzo pakiramo stvari, rastavljamo šator i prenosimo ih na obalu. Postavljamo kamp na povišenoj površini na kojoj smo sigurni da ćemo ostati suhi. Nakon kasnonoćnog iznenađenja kojeg nam je priredila Soča još uvijek smo pod adrenalinom, međutim naporan dan natjera nas na san. Laku noć čitači, nadamo se da ste na suhom!
Ciao!
Nina & Igor